Jesu li ankete i dalje vjerodostojne u predizbornim prognozama?

Jedno od glavnih pitanja nakon izborne noći na zadnjim parlamentarnim izborima 2020. godine bilo je zašto su ankete toliko pogriješile? Prema članku s RTL-a –
“Zašto su ankete toliko pogriješile? Ovaj put nije kriv ‘crni labud’, već ‘tihi konzervativac’

“Većina je ispitivanja pokazivala da je u vodstvu Restart koalicija, koja je u nedjelju doživjela potop, dobila je 10-18 mandata manje nego im se predviđalo. Ni HDZ-u nitko nije davao 66 mandata. Precijenjen je Domovinski pokret, podcijenjen Most.”

Budući da smo u više navrata analizirali predsjedničke izbore 2020. godine, kao i (ne) mogućnost prijevara na predsjedničkim izborima, osvrnut ćemo se i na činjenicu da ankete tzv. fijasko nisu doživjele samo na zadnjim parlamentarnim izborima, već i u samom finišu predsjedničkih izbora 2015. godine, kada je prednost veću od 10 postotnih poena imao upravo gubitnik tih izbora.

Jesu li ankete lažne, je li njima dominiraju mediji koji su okrenuti samo jednoj strani svijeta ili je vrijeme klasičnim anketama odzvonilo?

Istina leži u činjenici da je odavno došlo vrijeme za nove metode u predizbornim prognozama po uzoru na vodeće demokracije svijeta, kao i zemlje znanja u kojima je proces donošenja odluka vođen – podacima! No, tranzicija znanja, kao i inovativnih znanstvenih metoda ne ide baš brzo, stoga ne možemo očekivati uspješnu implementaciju istih u tako skorom roku, ali sasvim sigurno ima prostora za razne Agencije da preispitaju mogu li unaprijediti postojeće klasične ankete određenim, ciljanim modifikacijama. Glavni kamen spoticanja u dobu koje je obilježeno izrazom “Big Data” nalazi se u činjenici da dobar dio poslovnih entiteta nažalost ne zasniva svoj proces donošenja odluka na podacima. Kako je to moguće? Kako smo rekli, ovo je doba gdje su svima usta puna podatkovne analitike i gotovo je grijeh ne spomenuti da su sve odluke bazirane na nekoj podatkovnoj analitici, a stvarnost je dijametralno suprotna. Da bi stvar bila gora, često i oni koji se bave podacima imaju problem s ispravnom primjenom metodologije, te interpretacijom statističke implementacije.

Naime, ako tek nakon izbora volimo objašnjavati sve anomalije određenim teorijama (jedna od takvih na bazi prethodnog linka je teorija ‘tihog konzervativca’, odnosno pojava koja kaže da su konzervativni birači neskloniji odgovarati na ankete i davati točan odgovor i skrivati opciju za koga će glasati), nameće se pitanje: zašto takve hvalevrijedne teorije odgovarajuće Agencije ne inkorporiraju u način provođenja ankete? Je li toj (ili nekoj drugog) teoriji Agencije ne vjeruju ili nemaju dovoljno stručnjaka iz područja matematičke statistike kojima bi povjerili uključivanje takvih opažanja u sam način provođenja, ali i analize takve ankete? I opet smo na stručnjacima i struci. Vjerojatno ne sumnjate da u zemljama koje vrve stručnjacima, takvo nešto se već radi godinama, budući da zemlje znanja uče na svojim pogreškama, te kada uoče da je došlo do velikog buga koji usput znaju i teorijski objasniti – odmah kreću s istraživanjima i unapređenjem same analize. Na upravo realiziranim predsjedničkim izborima u SAD-u, jedna metoda koja kombinira tradicionalna anketna pitanja o vlastitim namjerama ljudi s njihovim očekivanjima o tome kako će drugi glasati pružila je precizne rezultate. U takvom istraživanju, naglasak je stavljen na očekivanja ljudi o tome kako će glasati njihovi društveni kontakti, što bi moglo sadržavati informacije o glasačima do kojih je teško doći ili koji kriju svoje istinske namjere. Dakle, tihi konzervativci, možete biti tihi koliko želite, ali barem neki od vaših kontakata ili poznanika znaju da ste konzervativci i sumnjaju na vaše tihe namjere, pa će takva informacija u nekom obliku sigurno procuriti u analizu.

No, kako to obično biva u Hrvatskoj, čak i ne moramo ići toliko “daleko” i tražiti specifičnog eksperta ili poznate kvalitetne tzv. statističare Bayesovce koji ulijeću Agencijama i spašavaju situaciju u potrazi za nekim turbo naprednim modelom, odnosno analizom koja pokriva i najopskurniju (utemeljenu ili ne) teoriju koju je moguće osmisliti u javnom prostoru, posebno među onima koji je ne mogu braniti kvantitativno. Ne, nažalost ili na sreću, situacija u Hrvatskoj je puno jednostavnija i prizemnija, te se može inkorporirati čak i u klasične ankete na koje se želimo “osloniti” i za koje ljudi vjeruju da razumiju i znaju tumačiti. Povijest nas je učila da je npr. izlaznost (osim vjernosti koju teže mjerimo, pa pustimo sada hrvatsku vjernost) jedan od važnih faktora koji utječe na ishode samih izbora, pogotovo u slučaju onih stranaka oko kojih se lome koplja u relativnim terminima, ali i broju mandata (u saboru, EU parlamentu, …). Još specifičnije, je li lijenost lijevih birača dominantan faktor za ishode izbora u hrvatskoj povijesti o kojem ste spremni teoretizirati i čije moći objašnjavanja ste spremni zastupati i gorljivo braniti?

Osim anketa, koje su o ovom jakom polariziranom režimu pokazale nepouzdanima, navedimo još par primjera. Mediji se redovito drže fiktivnog poretka kandidata prema apsolutnom iznosu anketnog rezultata i uopće ne uzimaju u obzir pogrešku u anketi. Da damo plastičan primjer, u jednoj od nedavnih anketa za mjesto zagrebačkog gradonačelnika čak za četiri kandidata ne možemo statistički razlučiti koji je na velikom drugom mjestu. No, mediji u revijalnom tonu takve rezultate ignoriraju i rade poredak po sirovim rezultatima u slučajevima kada to zapravo nema smisla. Spomenute post – festum analize zašto su ankete podbacile idu toliko daleko da su i neka objašnjena statistički netočna. Za primjer, “split-ticket” objašnjenje pobjede aktualnog predsjednika, kao i zaključci glede desnog biračkog tijela temelje se na krivoj statističkoj interpretaciji rezultata i na krivom izboru statističkih alata. Jednako tako, u ovom izbornom ciklusu aktiviraju se teze bazirane na nepreciznim statističkim analizama pa nije čudno da idu toliko daleko da je gospodin Miroslav Škoro omogućio pobjedu aktualnom predsjedniku. Takve stvari ne pomažu nikome, a posebno sadašnjim kandidatima jer ih navode na potencijalno krive strategije.

Vjerujemo da naše agencije i analitičari mogu naći načina kako uklopiti ove dokazano bitne i dominante faktore u svoje klasične ankete, a koji će svoju moć objašnjavanja kvantificirati u anketnom rezultatu. Na taj način će i svi iz publike moći anketne smjernice puno ozbiljnije shvatiti od puke inkorporacije standardne greške u tumačenje rezultata, za što su vjerujte odavno spremni.

Autori: izv.prof.dr.sc. Davor Horvatić; doc.dr.sc. Petra Posedel Šimović