Poštapalice i što s njima?

Caroline Kennedy, kćer Johna F. Kennedyja, bila je 2009. razmatrana kao kandidatkinja Demokrata za Senat SAD-a. No u tridesetominutnom intervjuu koji je dala tim povodom, prema Wall Street Journalu, rekla je “you know“ čak 168 puta. Prema mnogim američkim političkim analitičarima ništa drugo nije toliko naštetilo njezinoj reputaciji, koliko taj intervju. Javnost joj se danima smijala, a poštapalice su bile tema u svim medijima.

Konačni rezultat je bio – povlačanje iz izbora.

Poštapalice ili verbalne filere, svi koristimo u svakodnevnom govoru. Prirodno je da želimo popuniti stanku među riječima. No kad smo nervozni ili kad nismo dovoljno fokusirani, poštapalice postanu češće. I dok se učestalost poštapalica može tolerirati u svakodnevnom govoru (iako bi ih i tu bilo dobro reducirati), ako s velikom količinom njih dođemo pred bilo koju vrstu publike – onda to postaje problematično. Poštapalice u javnom govoru dekoncentriraju publiku, ruše kredibilitet govornika te odvraćaju od ključne poruke koju želite plasirati.

Najbolje prolaze govornici koje publika doživljava autentično i prirodno, a oni s mnogo poštapalica izgledaju, naprosto, nervozno i kao da ne znaju što dalje reći.  Verbalni fileri sprječavaju publiku da se unese u vašu priču koja onda postaje teška za praćenje, a vi gubite pažnju slušatelja.

Kako se osloboditi poštapalica u govoru?

Kao i kod svake loše navike, trebamo prvo biti svjesni da ona postoji. Dobro je snimiti jedno svoje izlaganje ili razgovor i detektirati verbalne filere te ih na taj način osvijestiti.

Prvi korak je napravljen. Sada ide onaj najteži. Poštapalice treba pokušati zamijeniti pauzama. To će se u početku činiti neprirodno, ali potrebno je samo naviknuti se. Kada napravimo pauzu u govoru od 1 sekunde, čini nam se jako duga. To je zbog toga što brže mislimo nego govorimo. Prema nekim statistikama, u prosjeku u minuti kažemo oko 150 riječi, dok nam u mislima prođe i njih 400.

Nije ni čudno onda da nam se pauza od pola sekunde, sekunde ili tri sekunde čine kao vječnost, ali svaka stanka do 5 sekundi i dalje drži pažnju publiku. Dobri govornici bez straha koriste pauze. Štoviše, pauze možemo iskoristiti i za pojačavanje dramaturgije našeg izlaganja, naglašavanje ideje ili nakon zaključka, kako bismo publici ostavili trenutak za razmišljanje o njemu.

Ako nam nestane misao, bolje je napraviti pauzu nego ubaciti neku od poštapalica. Pauzirati je dobro i na početku izlaganja ili na početku rečenice. To je vrijeme u kojem možemo složiti u glavi misao i onda je izreći. Tako će rečenice teći fluentnije, a vi ćete izgledati više samopouzdano. Također, ako ste nervozni prije ili tijekom izlaganja – stanite, udahnite duboko i nastavite. Nikome neće smetati.

Možete vježbati i na sljedeći način: osvrnite se po prostoriji, izaberite jedan predmet i počnite ga opisivati, pazeći da ne koristite verbalne filere. Naprimjer: “moj laptop je srebrni, na njemu sam napisala mnogo članaka…“

Nije važan sadržaj, važno je samo da govorite barem 30-tak sekundi bez poštapalica. Ako vam je draže, možete prepričavati svoj dan od jutra, na isti način.

Navedene vježbe će pomoći, ali ostaje još i posljednji korak, a to je dobra priprema pred javni nastup. Već smo spomenuli da je nervoza ta zbog koje koristimo poštapalice češće. Ona čini i da govorimo prebrzo i zaboravimo što smo sljedeće htjeli reći.

Uz dobru pripremu trema se znatno smanjuje, a osjećamo se spremnije i ohrabrenije.

I za kraj, dobro se sjetiti da nije potrebno biti previše kritičan prema sebi. U redu je reći poneku poštapalicu. Nekad ih možete i mudro iskoristiti da se približite publici…ali ne više od jedne u minuti.